RAŠA, BIJELI GRAD UGLJENA

Vrlo je to poetičan naslov najnovije knjige o rudarskoj Raši, nastaloj iz pera Tršćanina Francesca Krecica. Mladi autor, koji je u više navrata pohodio naš kraj, vrlo detaljno, studiozno i temeljito obrađuje nastanak novog rudarskog grada, jednog od 12 u Mussolinijevoj Italiji. Doznajemo da je voditelj radova bio Enrico Ceppi, da je Guido Segre, jedna od najvažnijih osoba u nastajanju Raše, ali i rudarenja u Raši, bio vrlo blizak Mussoliniju. Njemu je blizak bio i grof Giuseppe Lazzarini, čije se zasluge također navode. Pored bropjnih fotografija i razglednica knjiga je ilustrirana brojnim tlocrtima i drugim dokumentima, kojima se precizno utvrđuje sustav gradnje grada-ponosa. 

Autor Krecic ne zaustavlja se samo na pojedinostima oko Raše, koja se u početku trebala zvati Liburnia, već zahvaća i ukupnu povijest rudarenja na Labinšćini. Stoga piše i o Krapnu, Vinežu, ali i Štrmcu, isušivanju Raške doline, ali i Čepićkog jezera i njegova pretvaranja u plodna polja. Bez dvojbe vrijedno štivo, koje još više obvezuje Labinjane, odnosno čelnike Raše, da mnogo brže i kvalitetnije nego dosad porade na očuvanju i afirmaciji baštine "bijelog grada crnog ugljena!"

LABINSKA REPUBLIKA NA MARKI HRVATSKE POŠTE

Štrajk rudara Labinšćine, koji je započeo 2. ožujka 1921. godine, poznat kao Labinska republika, političarima nakon 1945. godine oduvijek je bio bio. Labinskoj se republici naklonio Tito, a glavni pokrovitelji njena obilježavanja bila su i dva prva hrvatska predsjednika - Franjo Tuđman i Stjepan Mesić. Jedni su naglašavali klasni element štrajka, internacionalizam i antifašizam, a drugi uz antifašizam i nacionalni moment, borbu za nacionalno održanje istarskih Hrvata.
 U posljednjim godinama Jugoslavije pokojni je redatelj Miroslav Mikuljan snimio i film Crveni i crni na tu temu, a Hrvatske pošte 1996. godine, zajedno s nacionalnim likovima kao što su Eugen Kvaternik, Ante Starčević i Stjepan Radić, prigodnom markom obilježavaju i 75. obljetnicu Labinske republike. Slučajno ili ne, marka posvećena labinskim rudarima najveću vrijednost od 3,6 kuna, dok je Starčević težak samo 1,40 kuna.
Zanimljivo je da nova demokratska IDS-ova vlast u Labinu prednost nad takvim događajem daje donošenju labinskog statuta 17. kolovoza 1341. godine, čime Labinska republika prestaje veliki općinski blagdan, koji se 2. ožujka obilježavao i kao Dan rudara Hrvatske.

   

POTVRDA O VAKCINACIJI BARONA NICOLA LAZZARINIJA 1849. GODINE

Zdravstvo u Labinu ima vrlo dugu tradiciju, a prvi se liječnici i apotekari u knjizi doktora Lucijana Mohorovića o zdravstvu u prošlosti Labinšćine Putokaz istarske povijesne zbiljnosti spominju već u 16. stoljeću. Zahvaljujući jednom od njih - ljekaru Bartolomeu Giorginiju Asolanu Labin je prvi tekst o svojoj zanimljivoj prošlosti dobio 1731. godine. Otada je ovo djelo, objavljeno prije nekoliko godina i kod nas, nezaobilazno štivo povjesničara Istre.
Na kraju 19. i početkom 20. stoljeća duboki trag u prošlosti Labina ostavio je i općinski liječnik Pietro Ghersa, rodom iz Motovuna, koji je društveno vrlo aktivan bio i u Malom Lošinju.
Na brži razvoj zdravstva u Labinu nego u većini ostalih istarskih gradova utjecalo je i rudarenje u Krapnu, a potom u Vinežu i Štrmcu. Rudarsku bolnicu u selu Brdo Labin dobiva 1860, a kasnije i u Vinežu. Sredinom 19. stoljeća vakciniraju se i školska djeca protiv boginje i drugih zaraznih bolesti, koje su znale kositi najmlađi naraštaj. U lipnju 1849. godine cijepljen je i četveromjesečni barun Nicola de Lazzarini, o čemu je uredna potvrda napisana 23. srpnja iste godine!

VINEŽON MARIO DEMETLICA I NJEGOVI "KAUBOJI"

Kada sam prije otprilike petnaestak godina upoznao vrlo temperamentnog Vinežana Maria Demetlicu, danas 84. godišnjaka koji od kraja pedesetih živi u Australiji, jednom mi je prilikom zamjerio što u knjizi Do socijalizma i natrag nisam spomenuo i njega i njegovu grupu  Kawboj Đimi. Bilo je to početkom pedesetih kada su plesne zabave s muzikom u živo bili vrlo popularni oblici zabavljanja mladih, budući da drugih oblika opuštanja i druženja nije ni bilo. Plesalo se po selima, u Vinežu, u starom Labinu na negdašnjem GIL-u, u Palestri, kinodvorani i tek uređenoj Streljani. Onda su u modi bili Kvarner i Rudar, a ne manje i "Kauboji" koje je osnovao naš Demetlica, u kojoj je svirao trubu i harmoniku. S obzirom na poznata lica koja su činila tu grupu, a i sastav Vinež Star svirajući najčešće valcer, tanko i polku, malo mi je neobično da mi nitko od njih nikad nije spomenuo njihovo uspješno djelovanje . Zanimljivo je da im je pojačalo napravio vrsni električar Toni Filez, čije je veliko znanje i dobrotu koristila i labinska Razglasna stanica. Ugasili su se potkraj pedesetih, dio je prešao u Rudar ili Kvarner, netko se prestao baviti sviranjem, a Mario je svoju sreću potražio daleko od svog Vineža, Labina i Istre. Pored njega u grupi Kawboj Đimi mlade su Labinjane još zabavljali Renato Golja, Toni Faraguna, Flaviano Verbanac, Točni Branković, kapelnik limene glazbe Munić, Mario Miletić, Milan Vlačić i Elizabeta Kisovar, kasnije poznata kao Lizika Glas iz Vileta. U svakom slučaju dobri glazbenici koji imaju zaslužno mjesto u poslijeratnom glazbenom životu Labina.
 Moj prijatelj Mario bio je uvjeren da sam ih namjerno preskočio s obzirom da je on ovdje bio na crnoj listi nakon njegova dva pokušaja bijega u Italiju i optiranja za tu zemlju, zbog čega je imao i zatvorska iskustva i ne baš lijepe uspomene. Daleko je to od istine, koja je mnoga bliža spoznaji da je sve prolazno, a da je s Marijom s njime otišla u svijet i dio naše zajedničke prošlosti. Ovog puta u albumu njegovih obiteljskih fotografija. Uostalom, tko ne bi zagrizao utako sladak glazbeni bombon? Internat nas je zbližio, pa ono što nije učinjeno poodavno na red dolazi sada.
Mario Demetlica je otišao u svijet, ali je svoje srce ostavio doma, pa je mislima stalno u svojoj Istri. Možda i češće od nas koji smo ostali na svom ognjištu. U Adelaidi je bio urednik iseljeničke radio postaje te više nego aktivan u klubu Istrana, o čemu se našla lijepa reportaža u vrijednoj knjizi Valiže&deštini Lidije Nikočević, ravnateljice Etnografskog muzeja iz Pazina. Bude li ga koliko-toliko poslužilo zdravlje ovog će se ljeta opet šetati Labinom i razgovarati sa svojom starom škvadrom. Do tada će njegove fotografije podsjećati na dočeke nove 1955. godine, nastup limene glazbe u Pazinu i druge lijepe trenutke njegovog plesnog orkestra.
Od Maria Demetlike, koji se odlično služi internetom, odmah nakon o objavljivanja ovog teksta dobio sam i kopiju ovog neobično vrijednog dokumenta, u kojem se govori ne samo o njemu, već i o djelovanju Radničko kulturno umjetničkog društva Marko Radović iz Podlabina. odnosno Labina. Društvo je osnovano 1947. godine, dvije godine ranije nego Rudar iz Raše, u njegovom je sastavu djelovala i limena glazba, dirigent koje je bio Stjepan Švigir. Ovo je ujedno prvi dosad objavljeni dokument o tom društvu, koji se ugasio početkom pedesetih, a radom je nastavila samo limena glazba, odnosno duhački orkestar.

VINKO JELČIĆ IZ TRGETA - PRVI MATURANT PAZINSKE GIMNAZIJE S LABINŠĆINE

Vinko Jelčić iz Trgeta bio je prvi labinski, ujedno i jedini polaznik Hrvatske gimnazije u Pazinu do kraja Prvog svjetskog rata i dolaska Talijana u Istru. otvorene 1899. godine. Njegovo ime na popisu je treće generacije maturanata prve hrvatske srednje škole u Istri 1909. godine, pronađeno u spomen knjizi tiskanoj u povodu sedmog desetljeća njena postojanja.

Na njegovo sam ime  sasvim slučajno naišao na dopisnici koju je on 26. veljače 1915. godine poslao iz Graca svojoj maćehi Ivani u Trget, moleći je za novac kako bi preživio i vratio dugove. U to je vrijeme bio vojnik u tamošnjoj kasarni, a vrlo je vjerojatno da je u tom austrijskom gradu i diplomirao pravo. Završetkom rata i raspadom Austro-Ugarske Monarhije ne vraća se u Istru u kojoj se vijori nova, talijanska zastava, već se, kao i mnogi istarski hrvatski intelektualci odlučuje za emigraciju u tek osnovanu državu Južnih Slavena. Skrasio se u Ljubljani, a na adresu njegove obitelji sredinom tridesetih upućene su i ove dvije razglednice rudarskog centra Krapna pisane na hrvatskom odnosno slovenskom jeziku.  

LABIN - BEČ ZA JEDAN DAN!

Točno! Ova kartolina od Labina do Beča putovala je svega jedan dan! Brže nije mogla, a pogotovo danas kada za tu udaljenost pošti treba tjedan dana. Jedna od najstarijih razglednica Labina, koja je u poštanski sandučić bačena 6. travnja 1901. godine u glavnom gradu Habsburške monarhije uručena je dan kasnije. Na žigu iz Beča to se vrlo lijepo vodi, dok izgleda tom prilikom poštaru u Labinu nije bio pri ruci timbar, pa je marku prekrižio olovkom.
U narednih 112 godina razglednica je putovala dosta, bila gost u više albuma, jednog od njih bio je vlasnik i izvjesni gradonačelnik Linger, da bi na kraju završila u Njemačkoj, odakle se vratila u svoj "rodni" grad. Labin je poštu dobio već 1. ožujka 1839. godine. Pošiljke su prenosili kuriri, kočije i vlak, a 1907. godine Labin dobiva automobilsku vezu s Pazinom, odnosno Trstom.
Izdavač razglednice je bio naš poznanik T. Vladislovich, snimak je učinjen sa sela Brdo, zvanog onda i Belvedere, a na njoj još nema ni velike zgrade trgovačke obitelju Višković Šturla, da ostala zdanja i ne spominjem.

DUŠAN DIMINIĆ - OD REVOLUCIONARA DO OTPADNIKA I DRŽAVNOG NEPRIJATELJA

Dušan Diminić, rođen u godini kada počinje Prvi svjetski rat, jedan je od nezaobilaznih likova suvremene povijesti Istre, ali i Hrvatske, bez kojeg je nemoguće tumačiti ključne političke događaje u 20. stoljeću. Sin narodnjaka i učitelja Matka Diminića iz Svetogh Lovreča Labinskog, koji je godinama učiteljavao u hrvatskoj školi u Šumberu. Dolaskom Italije na ove prostore i zatvaranjem hrvatskih škola u Istri učitelj Diminić emigrira u Jugoslaviju, u koju je vjerovao kao oživotvoreni san o svekolikoj afirmaciji svih Južnih Slavena. Uključujući i istarskih Hrvata i Slovenaca.
Slobodoljubivi Matko u tu se državu razočarao već na prvom koraku kada na mijenjanju talijanske lire u jugoslavenski dinar zbog nerealnog tečaja gubi gotovo svu ušteđevinu. Osjetljiv na nepravdu nije bilo neobično što je i mladi Diminić, koji slučajno nije dobio ime Dušan, postao ljevičar još za studija, zbog čega je završio i u zatvoru. Osnovnu školu je započeo pohađati u Puntu na otoku Krku, kasnije Aleksandrovcu, a gimnaziju na Sušaku. Diplomirao je pravo 1939. godine, kada je već započeo Drugi svjetski rat, a padom Italije  jedan je od organizatora narodnooslobodilačke borbe u Istri. I jedan od autora teksta o priključenju Istre matici domovini. Sklon dijalogu, slušanju i uvažavanju i druge strane te slušanju vlastite savjesti mladi intelektualac već za rata dolazi u sukob sa službenom, ravnolinijskom partijskom vrhuškom, zbog čega leti iz Partije. U njegovim sjećanjima oko tog događaja provlači se i ime Andrije Hebranga.
Kraj rata, tada opet u Partiji, dočekuje u Istri, koja tada prolazi kroz izuzetno teško i složeno razdoblje. Uslijedila je politička karijera, mjesto veleposlanika u Albaniji uoči Informbiroa, zatim rad u Beogradu i povratak u Zagreb. I drugo izbacivanje iz Partije 1954. godine, zbog navodnog davanje podrške partijskom otpadniku Đilasu u partijskom glasilu Napredak, čiji je glavni urednik u to vrijeme Labinjan Diminić. Razlozi su bili sasvim drugačiji, a najvećim su dijelom bili reakcija na Diminićevo traženje drugačijeg, senzibilnijeg odnosa nove države prema Istri i Istranima, koji su teško podnosili oskudicu i vrlo strogi odnos novog režima prema njima. Da je taj odnos bio drugačiji, da se Hrvatska porema Istri nije ponašala tada maćehinski, mnogo bi manje Istrana tada napustili svoj zavičaj, rekao mi je mnogo godina kasnije Dušan Diminić, koji je i sam imao rodbinu koja mu je emigrirala u Italiju. Na odluku CK KPH o isključenju, a glavni su mu egzekutori bili Zvonko Brkić i Mika Špiljak, Diminić se nije žalio. Svoj konačni raskid s Partijom, ali ne i idejom socijalizma, zbog čega se ne žali na odluku Cenralnog komiteta, Dušan Diminić u svojoj knjizi sjećanja objavljenoj poslije njegove smrti 2005. godine, objašnjava ovim riječima: "Došao sam do zaključka da se moji nazori ne mogu uskladiti s organizacijom i politikom Partije. Nisam želio biti činovnik Partije već aktivni politički sudionik, a ako to u njoj ne mogu biti tada je moje formalno članstvom bespredmetno." Očito je shvatito da se s rogatima ne isplati bosti, a kako su ga njegovi bivši drugovi unatoč isključivanju iz Partije i dalje uvažavali, a možda baš i stoga, nakon konačnog raskida nije bio šikaniran ili izbačen na ulicu.
Odlaskom u mirovinu iz Zagreba češće je svraćao u rodnu Labinšćinu, za ljetnih mjeseci živjeći sa suprugom Adom Gortan, rodom iz Pazina, u rodnoj Tunarici. Vjerojatno je i u tamođšnjem miru pripremao svoju prvu knjigu Iz partizanskog notesa, objavljene 1986. godine. U njoj, između ostralog, spominje i zločine i osvete koje su se događale od njihove strane, navodeći pritom svog Labinjana i sudionika rujanskih pazinskih događaja Mate Štembergu On je u ratu ubijen od osvetničke ruke talijanskih fašista, ali "on je bio na putu da se duševno iznakazi i pretvori u najobičnijeg sadistu, kojemu bi trebali suditi njegovi vlastiti drugovi da nije poginuo neposredno poslije njemačke ofenzive u Istri. ... Još jednom sam se na njegovom primjeru mogao uvjeriti kako rat i njegove strahote mogu ljude izmijeniti, iznakaziti i u njima potaknuti ne samo drugarstvo, hrabrost i osobnu žrtvu, već i sve one niske strasti koje ponekad u ljudima tinjaju."
Poučno razmišljanje i za najnoviju povijest Hrvatske.
Politikom se nije bavio ni nakon nestanka Jugoslavije, a ponajmanje revanšizmom prema svojim bivšim drugovima. Ili soljenjem pameti. Tek je točno predvidio da će nestankom Sovjetskog saveza i gospodarskom globalizacijom svijeta najgore proći oni koji žive od svog rada i svojih ruku, koji će biti žrtve u žrvnju svjetske trke kapitala za profitom. Ipak, njega se sjetio predsjednik Mesić dodjelivši mu već 2001. godine jedno od odluičja.